... i počesto mi se javljao u ovom mojem dragovoljnom velikoludinskom Macondu i sve ono što sam godinama poslije radio kroz književnost, film i slikarstvo, ( i u svojim romanima pokušavajući uhvatiti nit magijskog marquesovskog realizma), bijaše jedan odjek, jedan eho Marquesa, Umberta Eca, Krleže… dok se Dan Brown pojavio samo kao pomodna stvarčica i pokaz kako se gotovo o ničemu može stvorit knjiga…

Nu, vratimo se Gabrijelovoj magiji punoj nevjerojatnih likova i događaja. 
  Kasnije, jako puno kasnije, shvatio sam kako taj njegov, i tako tipično hispanoamerički, "magijski realizam" uranja i u našu stvarnost i prožima naše živote. Grad Macondo, definitivno metafora, postaje moja ordinarna Velika Ludina, Nova Gradiška, Pariz, Prag, Popovača, Moslavina ili bilo koji toponim u kojemu se možemo naći, po sistemu – nije važno gdje sam nego kako mi je… i tako sam, osobito u svojoj drugoj knjizi, beskrupulozno i beskompleksno izmislio imaginarno Podzemlje Garića stvarajući marquesovski svijet, dakako, u okviru svojih skromnih mogućnosti. 
 
Magijskii elementi u Marquesa kreću se od npr. traga leptira, preko ironizirajućeg dokazivanja božanskog postojanja ispijanjem čokolade, pa do partitura vulgarnog seksa ili likova čiji su prdeži toliko snažni da cvijeće uvene. 
 
Ali, u svoj toj gomili likova, izranja glavni lik – SAMOĆA! 
 
Cigani i njihovi "izumi", leteći sagovi… moderna bajka o stvaranju i usponu jednog grada i obitelji osnivača i neumitnom padu i grada i obitelji… a Ursula je prva koja uviđa da vrijeme u Macondu nije ograničeno, već se kao kotač vrti u krug…dok pukovnik Aurelijano Buendias umire naslonjen na kesten, pišajući. 
 
Svog pukovnika, Daniela Bermudesa ( vidi romane U POTRAZI ZA IZGUBLJENOM TAJNOM i PAMETNO POTROŠI DAN , Nova knjiga Rast, Zagreb) još nisam upokojio, ima tu jedna nit isprepletenih triangla Xsare Santos Rody, Daniela Bermudesa i Eustahija Caubera… nu prava se magija krije u toploj gnjecavosti samoborske kremšnite koja osobni Macondo širi koji kilometar dalje…uz dim kubanske cigarete i miris kapučina i laganu prohladnost nekog od dana koji se marquesovski vrte u krug… 
 
Što se krije između redaka amaterskog pokušaja stvaranja paralelnog svijeta i kukavičkog skrivanja iza metafore, kao nevidljiva plašta, kao venecijanske maske ili filigranskog detalja stakla s otoka Murano…gdje dvoje djece koja su sad gimnazijalci i čovjek i žena u potrazi za ljubavi, jedući pitu s orasima gospođe Klaude…fotografiraju turiste na vaporetu…i gdje muškarcu koji u krugu macondovskog vremena postaje baštinikom te i takve priče ispada Olympus digitalac iz ruke, baterije padaju u Canal Grande, ali nekim čudom fotografije preživljavaju… 
 
Sam Marques priznaje da je roman "Sto godina samoce" samo jedna velika knjiga prave ljudske samoće i da je u romanu ispričana burna povijest stogodišnje samoće obitelji Buendias. 
 
Zašto večeras pišem o tomu ? Slušam prijatelja Jaromira Nohavicu, sjedim u velikoludinskom Macondu…i eto, prisjećam se romana koji je obilježio živote generacija pasioniranih čitača…a u vremenu smo kad se sve manje čita…... iako nas je tisuće u ovom trenutku na webu, pišemo, pjevamo, komuniciramo…družimo se…priznali ili ne, uhvaćeni smo kao muhe u praznoj pivskoj flaši u stogodišnjoj samoći Novoga Maconda, možemo ga nazvati web, Internet, blog,…kako god...