Moslavina INFO - Glazbena preporuka: NINA SIMONE ( 1933.- 2003.)

Glazbena preporuka: NINA SIMONE ( 1933.- 2003.)

Autor: Dinko Husadžić Sansky, prof.

Nedjelja, 01 Ožujak 2009

Prvi susret s pjesmom House of the Rising Sun, u izvedbi The Animals, imao sam zahvaljujući mojem ocu, koji je tu stvar obožavao. To je jedna od četiri poveznice koje će me dovesti k Nini Simone. Naime, njezina izvedba ove pjesme, koju sam čuo kasnije, zvučala mi je s puno više duše nego su to izveli Animalsi. Taj moj obiteljski background nužno je vodio otkrivanju kvalitetne glazbe, i upliv glazbenog ukusa mojeg oca svakako je učinio da sam sad tu gdje jesam...evoluirao sam od standardnih evergreena, preko pop i rock glazbe...do jazza.

Druga je poveznica s Ninom pjesma velikog Belgijanca, Jacquesa Brela, Ne me quite pas. Ta je skladba u Francuskoj proglašena pjesmom stoljeća. I nju je Nina otpjevala, u svojoj specifičnoj i fantastičnoj izvedbi.
Treća je poveznica pjesma Wild is the Wind. Napisali su je Dimitri Tiomkin i Ned Washington, a snimio ju je Johnny Mathis 1957. za istoimeni film. Nina ju je snimila 1966, a David Bowie 1976. uvrstio na album Station to Station, jedan od onih albuma koje sam preslušao desetine puta, osobito pomenutu pjesmu.

I četvrta stvar koja se dogodila i koja me definitivno spustila u širokogrudo naručje baršunastog vokala Nine Simone, događaj je na praškom Karlovom mostu, gdje sam, pred više godina, spuštajući se s Hradčana, negdje na sredini mosta, u blizini skulputure Sv. Ivana Nepomuka, susreo dvije slijepe sestre, jedna s gitarom, a druga je samo pjevala...izvodili su I Put a Spell on You...jednu od stvari po kojoj je Nina najpoznatija. Izvorno, pjesmu je napisao 1957. Screamin Jay Hawkins, i uvrštena je u 500 najboljih skladbi svih vremena, prema magazinu Rolling Stone. Uz Ninu, uspješno su je izvodili i Creedence Clearwater Revival, pa čak i Marilyn Manson.

Izvedba slijepih Čehinja bila je takva da ostaješ bez daha, raspitao sam se čija je to pjesma, i po povratku iz Praga rastrčao sam se nabaviti sve živo što se dalo nabaviti od Nine Simone. Nina je umrla 2003., par godina nakon što sam otkrio njezin glazbeni univerzum.
Završili smo poslije u jednom od glasovitih praških jazz klubova, slušajući ovaj odličan dixy sastav, izvodili su besmrtne standarde, poput Some of These Days, Sheltona Brooksa, Rosseta, od Earla Hinesa i Henri Wooda, pa Handyev Saint Louis Blues...vrhunski glazbenici. Sonja, Josipa, Valerija i Branka svakako će se, čitajući ovaj tekst, prisjetiti te večeri u jazz klubu.
Ali u ušima je ostao glas sestara s Karlova mosta, to je jedan od onih događaja koji vam se urežu u pamćenje do kraja.
Kasnije, u idućim posjetama Pragu, poput vjerna psa hodočastio sam na Karlov most, među gomilom umjetnika... pjevača, jazzera, žonglera, trgovaca slikama s motivima grada i mosta...tražeći dvije sestre, za koje čak nisam siguran jesu li sestre...ali ih nisam našao. Bio sam spremio cd s izabranim Nininim pjesmama, kako bi im ga poklonio. Potražit ću ih opet, kad budem u Pragu.
Eunice Kathleen Waymon rođena je 1933. u Tryonu, u Sjev.Karloni, u Sjedinjenim Državama. Svojom smrću 2003. nije doživjela ovogodišnji izbor prvog crnog američkog predsjednika, što bi je zasigurno vratilo Americi, iz dragovoljnog egzila u franuskom Carry-le-Rouetu, gdje je i umrla......jer ponižena još od malih nogu, kao djevojčica - glazbeno čudo od djeteta... svira koncert pred punom dvoranom.
Njezini roditelji sjede, ponosni, u prvim redovima. No, morali su ustupiti mjesto bijelcima. Djevojčica odbija početi koncert dok se roditelje ne vrati naprijed.
Vjerujem da joj ta epizoda obilježava životni put. Kroz glazbu će iskazati taj, faulknerovski rečeno, krik i bijes...njezin glas ustat će kontra obespravljivanja crnog čovjeka u toj i takvoj Americi iz tog vremena.
Netko reći da Nina i nije najtipičniji predstavnik jazza. Da, ona je i gospel, i soul... iz bluesa i gospela je svakako iznikla, ali stil njezina pjevanja na koncu nas dovede tu gdje jesmo...iako, nisam protivnik, ako baš hoćemo etiketirati, možemo je svrstati i u crnačku klasičnu glazbu.
Kako bilo, uz Ellu Fitzgerald i Mahaliu Jackson svakako je vrh onog što bih, na kraju, ipak nazvao vrhunskim jazz vokalom.
Uz životne padove i poniženja ( npr. kao bogomdani glazbeni talent, odbijaju je za upis u Curtis Institut, da bi joj ista ta glazbena škola koji dan pred smrt dodijelila počasnu diplomu), Nina Simone ostvaruje iznimno bogatu glazbenu karijeru, iza sebe ostavlja desetke naslova koji su sam vrh glazbene povijesti.
Uz pomenute standarde u uvodu ovog teksta, tu su još i skladbe poput My Babe Just Cares for Me, I loves You Porgy, Sinnerman, Mississippi Goddam...

Umjetničko ime kombinira sa španjolskim Nina ( mala ) i s imenom velike glumice iz tog doba, Simone Signore. Počinje ozbiljno nastupati po klubovima, a 1958. snima Gershwinovu I loves You Porgi, učeći od besmrtne Billie Holiday. Uz glazbenu karijeru, aktivna je borbi protiv rasizma, nikad ne zaboravljajući afro korijene. Pjesmom Mississippi Goddam, uz krik i bijes govori o smrti Medgara Eversa i o bombaškom napadu na baptističku crkvu u Alabami, gdje pogiba četvoro crne djece.

Na vijest o ubojstvu Martina Luthera Kinga reagira pjesmom Why?The King of Love is dead.
1970, revoltirana, napušta Sjedinjene Države, odlazi na Barbados, Miriam Makeba ju nagovori da dođe u Liberiju, stanovito vrijeme živi u Nizozemskoj i Švicarskoj, da bi se, do smrti, udomila na jugu Francuske.
Neko vrijeme nestaje sa scene, da bi 1978. snimila album Baltimor. Meni osobno možda najdraža njezina ploča.

Emotivno sam vezan za taj album, koji možda nije njezin najbolji ili najkomercijalniji, ili najslavniji, ali osobitost pjesme My father zavređuje stavljanje te ploče u moje favorite.

« Prethodna

[ Natrag ]

Tag Cloud