|
Autor: Ž. Tomac
|
|
Nedjelja, 19 Travanj 2009 |
|
Kaže moj tehnolog da je još rano za ovu radnju ali ja sam vidio već jako puno ošišanih ovaca. I ovih dana a i inače. Uostalom, idući vikend je jako zgužvan raspored u našem malom selu jer dolazi glavni pastir. Na biciklijadu se isto nije išlo iz čisto recesijkih razloga, od bojazni za veličinu već spominjane runde do činjenice da se EUnija pali na skupe bicikle (što su mi javili doušnici sa starta u Kutini). Odakle u ovim vremenima izdvojiti 15000 kuna (i više) za bicikl koji bi zadovoljio EUniju. Ipak, treći i najvažniji razlog je usaglašavanje vikend rasporeda sa strinom. Kada sam zbrojio i oduzeo sve razloge nije bilo druge nego nabrusiti škare, sakupiti ono malo živaca na hrpu i uhvatiti se frizerskih i pedikerskih poslova bez obzira na stručno mišljenje glavnog tehnologa. Posao je uspješno odrađen iako baš nije za pokazivanje. Kada budem htio napraviti za pokazivanje angažirati ću našu najdražu baku jer ona od cijele ekipe ima najviše iskustva u šišanju. A možda, generalno gledajući, i nije pametno svijetu pokazivati ošišane ovce.
Nemojte misliti da se nije hodalo sve ove dane. Uskršnji ručak nije bilo moguće drugačije skuriti nego hodanjem. Čim sam došao kući navukao sam gojzerice i odradio dva sata što je mome preobilato natrpanom organizmu učinilo izuzetno olakšanje. U ponedjeljak se pak sakupila mala ali živahna ekipa na temu 'kako zaobići svinjac' pa smo si priuštili uobičajenih četiri sata trošenja nepotrebnog prazničnog obilja. Šema je jednostavna, napravite već spominjani izlet od tri kilograma da bi napravili mjesta za tri kilograma novih obilja. Onda je meni Sanda u šumi rekla da ne treba tu jednadžbu baš izjednačiti do kraja i neka na izlet od tri kilograma dodam samo jedan kilogram obilja. Ja sam ju djelomično poslušao pa sam dodao dva kilograma što je u krajnjoj liniji jako dobar rezultat. Krajnji rezultat te čudne matematike je da sam uskršnje praznike završio sa kilogramom manjka. Ili ta matematika ima grešku ili su se kineskoj vagi zmešali živci pa pokazuje kako gazda želi. Kako god bilo, ja zadovoljan, a to je ono najbitnije.
Osim naše ekipe hodali su još neki (Nada, Gordana, Drago, Mario i djeca). Oni su išli po Vaplenicama skroz do Kamenice, onda su presjekli do Tičarice gdje se opuštao dobar dio ekipe koji ovaj puta nije hodao. Nakon okrepe su presjekli do strine Jage na Mali jarak. Tu je pala ideja da bi ona mogla otvoriti neku vrstu seoskog turizma. Razloga za tu ideju ima više. Glavni razlog je što ova ekipa može hodati samo onoliko koliko se dade ugurati između ručka i popodnevne užine, sve ostalo im je problem. Dakle, ako se na ribnjaku dade nešto pojesti to već u startu produžuje njihovo hodanje. Ako bi ih pak i strina Jaga dočekala sa nekakvom seosko-turističkom ponudom to bi njihovo hodanje produljilo do neslućenih razmjera i šetnja bi se mogla pretvoriti u pravi mali maraton. Osim toga i ova staza 'kako zaobići svinjac' mora tu izaći van, jer se na tom njenom kraju spajaju dvije ograde pa se ne može drugačije a to bi ovom seoskom turizmu dovelo i druge goste (jahače, bicikliste, ...). Što sam poduzetnički raspoložen ovih dana to nije normalno.
Bio sam ja i u tjednu aktivan. U srijedu sam vodio ljude iz Javne ustanove za zaštitu prirode SMŽ po Jelenskoj i oko Jelenske pokazujući im vidike i vidikovce, pokazujući im ograde i zabrane, pokazujući im što imamo i što na žalost nemamo jer je privatno ili si netko misli da je privatno.
Recimo ovako, mi smo nekako uvijek spremni za kompromis (ili možda za popuštanje), pa probamo realizirati stazu 'kako zaobići svinjac' koliko god ta ideja bila suluda. Radi se naime o području koje počinje tamo negdje na dnu Donje Paklenice a završava u Širokom jarku. Suludo je ali nije neizvedivo. Ima samo jedan žešći jarak tamo gore pri kraju priče. Na većem dijelu rute postoje i nekakvi kolnici te nema potrebe za krčenjima šikare, eventualni 'nulirani' dijelovi se dadu zaobići sa vrlo malim gubitkom u tom obilasku. Estetski baš nije nešto jer hodanje uz ogradu svinjca nije ni vizualno ni miomirisno turistički atraktivno ali hodanje po hrptu je pak prašnjavi šumski autoput kojem isto prigovaraju posjetioci. Odmicanje od ograde bi pak značilo izlazak na njive što bi moglo proći po zimi a veći dio godine nikako. U Donjoj Paklenici bi obilazak značio prijelaz za Miklušku negdje kod Špoljarića što znači da imate cijelu 'atraktivnu' zonu kamenoloma pred sobom pri pokušaju odlaska prema Humci.
Mislim si nešto ovih dana kako je to sasvim krivo postavljeno kroz svih18 miliona godina staru povijest. Miocenski rilaši su mogli zaglaviti i negdje drugdje a ne baš u glini Gornje Jelenske. Kada su već slonovi i nosorozi bili tako nesmotreni onda su ih bar rudari mogli ignorirati jednako kao i brda ostale jalovine koja su ostala oko rudničkih jama. Ili je upravitelj rudnika mogao biti zericu manje pismen pa ne vidjeti u nalazu nešto zanimljivo. Isto je i sa nešto mlađom povješću, recimo oni fragmenti keramike na Marić gradini nisu baš na zgodnom mjestu, nisu li mogli biti nađeni recimo niže od Špoljarića. Zamislite recimo i ovu situaciju, kapelica Sv. Benedikta sagrađena je navodno u 14. ili 15. stoljeću, svakako u vrijeme najveće aktivnosti Pavlina. Osim što je izgrađena na mjestu odabranom bez ikakve pameti (da ne kažem usred budućeg svinjca) odlukom crkvenih vlasti je 1980-e obnovljena a neke 'budale' su 1985-e tu stavile tu i kontrolnu točku KPMG-a.
Isto je i na prostorima izvan svinjca. Ako ćemo pravo, niti jedan jarak i niti jedna čuka ove naše Moslavačke gore nije više u prihvatljivoj zoni. Mnogo puta smo se uvjerili da iz sigurnosnih razloga moramo pričekati ili zaobići u širokom luku neki prostor. Zašto baš mi, obični smrtnici, uvijek čekamo i zaobilazimo nikad neće biti potpuno razjašnjeno. Kao što budućim generacijama teško da će biti shvatljivo da Arhiv Hrvatske čuva građu pavlina od kojih je najveća ona garićkih (ukupno preko 500 dokumenta) ali baš i nije zgodno da vam pokazujemo mjesto gdje je ta građa nastala.
Kroz cijelu tu povijest smo napravili tek poneku, ali najčešće vrlo bitnu grešku. Tako smo ranih devedesetih, dobroćudno zagrljeni, parafrazirali poznatu pjesmu možda i prije nego što je ista izmišljena a išlo je otprilike ovako-
..
iznad šume zora sviće
dobro doš'o predsjedniče
...
Sad, jel' smo samo bili dobroćudno naivni ili smo ovce, vrag će ga znati?!?!? |
Turizam 
