|
Autor: Ž.Tomac
|
|
Četvrtak, 07 Svibanj 2009 |
Očekivao sam da me probudi budnica pleh glazbe ali ništa od toga. Izgleda da je moja šikara ipak predaleko pa me je probudio samo fijuk vjetra. Čudno neko vrijeme, taman za svinjsku prehladu u nedostatku toliko razvikane svinjske gripe. Razmišljao sam još onako, u jutarnjem bunilu, kuda bi se moglo danas?! Radnički mi grah u životu nije nepoznata opcija pa sam takvu prazničku ponudu još u krevetu odbacio. S vremenom sam se odvikao od interneta uz jutarnju kavu pa me je mimoišla i jutarnja propovijed don Živka Kustića koji je, kažu znalci, napisao najbolji tekst uz Praznik rada i savjetovao na kraju da se isti mora slaviti. Tako i toliko neupućen, izvukao sam sjekiru, flaksericu i sve što već treba, pa u duhu proslava iz vremena mraka otišao slaviti radno.
Jebiga, nekad se točno znalo koji poslovi se obavljaju za Dan Republike a koji za Praznik rada. Sada nas puštaju da zbunjeno lutamo, nepripremljeni novom vremenu. Slavim ja tako cijelo prazničko dopodne, ponekad sjednem malo na panj da se flakserica ne pregrije i mislim si nešto, možda ovo moje krčenje i nije uludo, koliko sam bacio oko na prijavljene kandidacijske liste za lokalne izbore na njima ima čak sedam naših suseljana i još najmanje dvoje ovdje rođenih pa iseljenih u navodno nešto bolje južnije dijelove, pa ako ih ima toliko bit će sigurno netko i izabran a ako netko bude izabran možda skrene kakvu obilaznicu ili već neki sličan veliki projekt i u ove krajeve a onda će ova moja krčevina na naglo dobiti na cijeni. Rekoh sebi onako potiho, kad već ne mogu kupiti dobitnu srećku kao što to drugi rade, mogu se bar potajno nadati slučajnom dobitku.
A možda će i neki budući B. Dežulović jednog dana pisati 'Kratku povijest Paklenice' kao što je ovaj naš sadašnji ovih dana secirao Dedinje od parcela legendarnog knjižara Gece Kona s početka dvadesetog stoljeća do prvoboraca tranzicije i Joce Amsterdama na kraju tog istog tužnog stoljeća i na tim istim parcelama. Možda moja teško stečena krčevina zauzme bar mjesto u toj nekoj budućoj priči ako ja od nje i neću imati neke opipljive koristi. Neki 'predsjednikovi ljudi' su već i sada u toj budućoj priči a za njima će sigurno doći još poneki.
A sve mi je ovih dana nekako u znaku broja trideset. Staž je nešto preko trideset. Sin ulazi u perspektivnu tridesetu. Braku (da se nije prerano raspao) bi bilo jubilarnih trideset. Ima trideset i možda koja više kako sam u Jazavcu gledao talk show (bar se to danas tako zove) a na koji me je podsjetila 'slobodna umetnica' (čitaj: 'piši ćato kurva i vodi ju u haps') iz amaterske predstave u našem društvenom domu. Na spomenutom književnom ringu u Jazavcu je s jedne strane bio Fadil Hadžić kao moderator a nasuprot njemu D. Radović, M. Kapor i Lj. Ršumović. Koje li su to pogane replike bile?!?! A gdje su se izgubile te pogane replike u vremenu koje je došlo nikad mi neće biti jasno. A možda i ne treba biti. Neka ostane u sjećanju ono što je bilo dobro a ono što se skurvalo u vremenima koja su dolazila s prezirom ignorirajmo kao, doduše jako bolnu, ali ipak samo prolaznu pojavu.
I ne znam kuda sam uopće zapeo s ovim blesavim razmišljanjima. Možda sam vam mogao pričati o potajnim pogledima onako sa strane i kako mi je noć poslije bila jako kratka i kako je bila rastrgana nekim nježnim i divljim snovima istovremeno i kako se valjda neće strina ljutiti što eto ponekad eto sanjam i druge i kako bi najradije bacio i GPS i stazu u vraga idućeg jutra i kako mi je bilo hladno i prazno i kako sam se nahodao kao majmun a mislio sam snimiti samo obećanih šesto metara terena i koliko je čudesne ljepote u svega dan i po starom ždrebetu a najbolje od svega je što je ona lavina prošla iznad naših djevojaka pod Everestom i kako se molimo nekim svojim bogovima da to bude jedino ozbiljno zlo koje ih je snašlo i kako će se uspjeti odmoriti i kako će prihraniti koji kilogram izgubljene energije i napraviti tih završnih 3500 metara visinske (u oba smjera) i oko 30 km horizontalne razlike i da je osam njih već bilo i noćilo na trojci (7470 m) i da su Sherpe postavili četvorku na Južnom sedlu (7920m) i da me prolazi jeza dok čitam kako je samo koja minuta i kojih desetak metara moglo biti kobno i kako se odlomio ogroman serak nekih tisuću metara iznad njih i kako su se bacile u zaklon i zaštitile usta i lice i prestale disati a samo koji metar iznad njih se obrušavalo stotine tona snijega i leda i kako je bilo divno čuti Janin glas na radio stanici i Darko, u redu je, samo nas je zasuo snijeg.
I kako su neki od onih iz gornjeg dijela teksta ustvari beznačajni! |
Turizam 
