|
Dva puta sat i dvadeset = pet sati! |
|
Autor: Ž.Tomac
|
|
Utorak, 18 Kolovoz 2009 |
|
Htio sam biti vrlo obazriv i prilagoditi izlet svima zainteresiranima ali nije išlo. Opet je ispala matematika kao da je baka obračunavala i kilometre i satnicu. Krenuli smo živahno i zapeli već kod Banderija. Učestalo zazivanje pauze nije dalo drugih izbora. Odozgo je pržilo sunce a iznutra je pržio friško savladani blagdanski ručak. Gemišt je u takvom odnosu snaga bio nasušna potreba. Bez gemišta se nije moglo dalje iako je start bio obazrivo ravno pa nizbrdo, za zagrijavanje. Na takvom startu se čak i ja razmašim kao naš vatrogasni kombi, nizbrdo me ni presretači ne mogu stići ali zato uzbrdo ispuštam dušu.
Moglo je to sve biti drugačije da nije moje obazrivosti. Mogli smo mi krenuti već oko devet. Sunce bi bilo slabije a ručak ne bi bio pojeden. Ali za tako pametno planiranje treba biti zericu bolje informiran. Računao sam onako, neka ljudi prisustvuju misi, veliki je blagdan, stignemo planirano napraviti i popodne a onda je ispalo da je Matek jedinu misu na tako veliki blagdan isplanirao u sedam i trideset ujutro i zbunio čak i one koji idu redovito u crkvu. Neću vam ja sada nabrajati tko sve nije bio na misi da ne ispadne da ih dodatno kompromitiram...
EUnija je došla u japankama. Tu se je i opet pokazalo da se EUnija ne zna nositi sa ovim našim uvjetima. Nije ovo ipak neki od europskih građanskih salona ili već nešto takvo. Ovo su balkanske šikare i ovdje vrijede neka druga pravila. Ili ovdje nema pravila. Mi smo kolektivno vrisnuli zahtijevajući prilagodbu i usaglašavanje jer nije red da EUnija strada na Balkanu zbog neznanja. Možda je tu bila dodatna greška što Ivek nije više angažiran u ovoj priči jer bi njegova diploma iz Sanskog Mosta sigurno puno pomogla na prilagodbi EUnije našim uvjetima.
A onda je došlo do još jedne blamaže, ravne onoj legendarnoj kada se tridesetak ljudi sa ovih prostora pogubilo tražeći Pleterac. Htio sam, kad smo već tu, da ovi neki novi u ekipi opipaju sajlu na kanjonu pa sam poslao Bukala s njima. Radi se o trokutu sa stranicama od po desetak minuta. Lojz i Štef su lagano otišli prema ruševinama a ja sam čekao na slapovima da se Bukalova ekipa priključi. I nisam dočekao. Desetak minuta je vrlo zajebana količina vremena. Bukal je mislio da vodi Marijan, Marijan je mislio da vodi Bukal a meni se čini da ni jedan ni drugi nisu mislili i da je bilo možda pametno da se krene u zoru jer su oni napenalili od slapova do ruševina ići preko recimo Jelengrada, Samarice, Podgarića i Bršljanca. Poslije sam ja bio kriv što na završnom prijelazu iz Mikleuške nije više bilo gemišta. Nema tog ruksaka koji može ponijeti dovoljnu količinu za ovakva lutanja. Jedino da vatrogasci napune onu cisternu pa ako FAP može doći negdje na prikladno mjesto za popunu zaliha. I još da za vježbu razvuku cijevi preko gudura. I naravno da postave razdjelnicu da mogu pokriti požar u obje razdvojene grupe. Zajebano je to planinarenje i skroz razumijem Štefa kad je konstatirao da je puno lakše svirati nego planinariti. Na svirci je jedini napor ako se radi scenskog efekta malo klimaš s tamburom po bini.
Da ne spominjem da bi prije ovih svatova u rujnu trebalo malo razmisliti hoće li novi pašo isto ovako kvariti................
A da ne spominjem i da je Švrćo od svih ruksaka zapišao jedino crveni. Ostala je dilema da li se on to, kako se kaže, piša na crveno ili pak zapišava crveno kao svoje.
I na kraju ono najbitnije, nije sve baš bilo veselo kako se na prvi pogled čini. U jednom trenutku sam pitao Štefa kako je Jasna. Kratko je odgovorio – loše. Ja dalje nisam pitao a on nije dodatno objašnjavao. Hodali smo tiho promatrajući početke umiranja lišća po slapovima. Svako sa svojim mislima. Meni iz glave nije izlazilo razmišljanje o životnim križevima koje nosimo. I kako postoji bitna razlika između tih istinskih križeva i situacije kada novopečeni hrvatski poduzetnik u butigu objesi križ na zid. Ona velika razlika između tog simbola gotovo neizdržive žrtve i upotrebe tog istog simbola gotovo na granici bogohuljenja.
|
Turizam 
