|
U B.P.Clubu, 2.listopada, na drugoj večeri ovogodišnjeg jazz sabora, Sisačko-moslavački Damir Kukuruzović Gipsy Swing Quartet doslovno je «rasturio» i klub i publiku u najboljoj tradiciji manouche izričaja kojemu je Damir svakako jedan od najznačajnijih hrvatskih sljedbenika. Bio je to tornado gipsy swinga. Nedavo sam radio razgovor s glasovitim trubačem i krilničarem Ladislavom Lacijem Fidrijem. Između ostalog Fidri ističe čest nedostatak povratne informacije izvođač-publika o percepciji jazz izvedbi te napominje da je zatvaranje u određene uske krugove samodopadnosti i međusobnog samohvaljenja neproduktivno za jazz i njegovo mjesto u našem glazbenom okruženju. Aroganciji i autističnom odnosu po sistemu – vidi me, sviram to i to i tako i tako, i briga me što publika (zbog koje glazbenik i jeste na sceni!) misli o tomu, jer ja sam veliki, najbolji i slično – nema mjesta u ozbiljnom jazzističkom promišljanju. Dok se neki s takvim stavovima utapaju u moru nerazumijevanja i loše percepcije (pa se, kao, čudimo, a gdje je ta jazz publika, zašto se manje kupuju ploče itd…) - Damir Kukuruzović je upravo suprotnost.
Kad su mi neki «dobronamjernici» rekli a zašto pored mnogih drugih, također zaslužnih hrvatskih jazzista, njega stavih na naslovnicu svoje knjige «Pogled na jazz», dio odgovara mogao se dobiti i u B.P.Clubu, 2.listopada, kad je Damir Kukuruzović Gipsy Swing Quartet doslovno «rasturio» i klub i publiku u najboljoj tradiciji manouche izričaja kojemu je Damir svakako jedan od najznačajnijih hrvatskih sljedbenika. Bio je to tornado gipsy swinga.
Duh velikih Djanga i Grappellija naznačio je i Boško Petrović u svojoj najavi, a toliku količinu komplimenata kako Damiru tako i njegovu orkestru i Siscia Jazz Clubu koji vodi – dugo već ne čuh iz usta velikana jazz glazbe i neosporno najvećeg znalca u nas. Boško nije štedio komplimente, a ako on tako kaže – onda to ima težinu, uistinu, i neka je žao mnogom jazzoljupcu koji nije nazočio ovom koncertu.
Publika je bila peti član ekipe i ne štedeći dlanove odlično je nadomjestila nedostatak bubnjara u bandu. Međuigre violine Brune Urlića i Damirove gitare (koju mu je kao djangovsku baštinu i promaknuće u Viteza gipsy swinga kod nas nesebično poklonio Angelo Debarre, francuski Rom iz manouche karavane koja se i danas po Parizu i okolici odupire «blagodatima civilizacijskih pogodnosti»; pa zaključih u knjizi kako je Damir Kukuruzović jednako francuski Rom gipsy swing orijentacije, kao što je i Angelo Debarre Hrvat!) zorno su pokazali pobratimstvo jazzističkih bića u svemiru glazbe kojoj smo poklonici i zbog koje je vrijedilo bilo sinoć nazočiti najslavnijem hrvatskom jazz klubu. A nazočili su i mnogi iz hrvatskog javnog i kulturnog života, poput Šterna, Ćuture, Cvjetičanina, ali i Damirovih prijatelja svećenika, koji su, sukladno Damirovim životnim svjetonazorima, svojom nazočnošću dali i jednu dodatnu duhovnost cijeloj ovoj priči.
Kunderovska «napodnošljiva lakoća glazbenog postojanja» osjetila se već kod prvih taktova, kad je Damir, odajući počast Djangu, odsvirao duet s gitaristom Goranom Greguračom, služeći se samo s dva prsta (kao Django, koji je, znamo, u požaru u karavani izgubio mogućnost korištenja cijele ruke!), a kasnije, u «normalnom» tonu nizali su gipsy swing standardi, poglavito oni snimljeni na Damirovu nosaču zvuka znakovita naslova «Green Hill Gipsy Swing».
Znalački vodeći koncert, kombinacijom vratolomne svirke, balade i zanimljive priče između skladbi, publiku je ovaj band doveo u stanje koje je nadvisilo standardne jazz gabarite. Svjedoče tomu i 3 bisa, uz dugotrajni završni pljesak, što nije nimalo slučajno.
Boško Petrović može biti prezadovoljan pokazanim glazbenim doživljajem i atmosferom kakvu dugo ne doživjesmo na našoj sceni. Visok standard ovog tornada gipsy swinga teško je dosegnuti. Bravo za Boška koji je uvrstio ovaj iznimni orkestar u program Sabora, a još više čestitke Bruni, Bibiju, Goranu i Damiru.
|
Gost kritičar 
